Sve što postoji je ujedno i potrebno. To znači da ništa ne postoji samo po sebi.
Kao što trebamo puno toga izvan sebe, potrebni smo i mi drugima. Budući da postoje mnogi s kojima smo u odnosu uzajamne potrebe, povezani smo s njima.
Neki poriču svoju potrebu za drugim ljudima i stvarima. Oni nemilosrdno uništavaju druge ljude i stvari kao da im ništa ne treba. Ali ubrzo se pokaže da svojom nemilosrdnošću lako izgube ono što bi im kasnije moglo zatrebati. A kad im zatreba, nestat će.
Ovu uzajamnu potrebu jednog za drugim doživljavamo gotovo odmah u odnosima, jer odnosi nastaju tamo gdje trebamo jedno drugo. Što više trebamo jedni druge, dublja je veza.
Možemo se zapitati:
- Trebam li ja svoga partnera?
- Treba li moj partner mene?
- Treba li me moj šef, moji kolege, moji radnici?
- Trebaju li me moja djeca?
- Trebam li svoju majku?
- Trebam li svoga oca?
- Mogu li priznati svima koje trebam da ih trebam, i svima koji mene trebaju da me trebaju, dok nije kasno?
Izvan ovih odnosa postoji još jedan odnos: onaj u kojem mi nešto trebamo, ali druga strana ne treba, a ipak i dalje ulazi u odnos s nama. To je odnos ljubavi, posebne ljubavi. Ova ljubav ostaje jednostrana jer samo jedna strana daje. U tom odnosu primamo ono što nam je potrebno, a ne možemo ništa dati. Ne trebamo. Ova ljubav prelazi bez potrebe da druga strana odgovori. Uvijek je – uvijek samo tu. A ipak je ta ljubav također obostrana, u smislu da na nju možemo odgovoriti ljubavlju, samo ljubavlju.
Ono što sam ovdje pokušao opisati je ljubav duha, ljubav duha kakvu možemo iskusiti kada dopustimo da nas ona pokrene. Ali također sam opisao našu duhovnu ljubav kada dođemo u sklad s pokretima duha i naučimo voljeti onako kako duh voli.
Ova ljubav je ljubazno okrenuta svemu, a da ništa ne želi ili treba. Okrenut je svima nama takvima kakvi jesmo. Okrenut je prema svijetu jer je tu za nas.
Treba li nam ova ljubav? Treba li drugima naša ljubav? Je li im potrebna?
Naša duša i naš duh trebaju ovu ljubav. Samo u toj ljubavi duha mi smo ovdje u svom punom biću, ovdje s ljubavlju.
Bert Hellinger, Natural transendece, str. 72
