Znamo primjere kada se partner i ljubavnica ili druga žena urote protiv prve žene, ili kada se muškarci zajedno urote protiv žene, ili kada se jedan muškarac okrene protiv žene. To se zna dogoditi, između ostalog, i putem, kako mi kažemo – ničim izazvanih situacija ili oko nelogičnih sitnica, kada nas netko napada, a nismo mu direktno učinili štetu. O čemu se radi?
Svaki (veliki) sukob želi nešto maknuti s puta. U konačnici, nastoji ga uništiti. Iza ovih sukoba na djelu je volja ili sila za uništenjem. Kakvim se energijama ili strahovima hrani volja za uništenjem? Ono što hrani volju za uništenjem je, prije svega, volja za preživljavanjem. Tamo gdje nam je život ugrožen, reagiramo bijegom ili borbom. Bijeg znači bijeg od mog uništenja od strane drugih; a boriti se znači, pokušavati uništiti druge ili ih natjerati da pobjegnu. Uništenje je, po definiciji, potpuno iskorjenjivanje nečega ili nekoga. U pravilu, cilj nije samo ubiti druge; također je, na bilo koji mogući način, destabilizirati mjesto onih drugih i uzeti ono što im pripada – fizički ili duhovno, njihova dobra, njihove domove, njihovu zemlju, njihove vještine, njihove kulture, njihovu sreću, snagu, uspjeh, partnerstvo, status, ugled, vrline… ukupnost njihovih života.
I ovo je u službi preživljavanja, ubijati i uzimati tuđe. Zamislite koliko je ovakvih situacija danas u našoj državi! U ukupnosti – previše. Postoje mnoge situacije u kojima ljudska bića čuvaju svoj opstanak po tuđu cijenu, čak i po cijenu svojih života. Često je upijanje onoga što smo upravo uništili neophodno za naš vlastiti opstanak. Ti imaš sreću u ljubavi? Ja ću ti tvoju pertnericu ili partnera preoteti. Ti imaš bolji auto od mene? Ja ću ti ga ogrebati. Ti imaš firmu? Ja ću ti poslati inspekciju…
Sukobi velikih razmjera služe samo preživljavanju s jedne strane; s druge strane ugrožavaju opstanak. Stoga su ljudska bića oduvijek tražila načine za mirno rješavanje sukoba, poput sklapanja ugovora, jasnih granica i sklapanja saveza među manjim grupama, zajedničkim zakonima i vodstvom. Smrtonosni sukobi ili sukobi – su unutar granica pravnog sustava.
Pravni sustav općenito postavlja granice destruktivnim tendencijama kod pojedinaca i štiti pojedince i skupine od izbijanja destruktivnosti. Kad se te granice sruše, kao u ratovima, ili lošim pravnim sustavima, u neinteligentnom vodstvu, kad se pravni sustav uruši, izvorna destruktivnost se lomi ponovno vani, sa zastrašujućim posljedicama.
Agresije koje se ovako probijaju ponekad se ne razlikuju previše od fizičke destruktivnosti. Imaju istu emocionalnu osnovu i namjeru da unište drugoga, barem moralno, proglašavajući drugoga neprijateljem svoje grupe sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Zato je nevjerojatno da i dan danas pravni sustav, kao i društvo, još uvijek razlikuju fizičku i emotivnu bol i ne priznaju emotivne ožiljke kao stvarne.
Takvi sukobi crpe energiju iz volje za preživljavanjem, ali i iz potrebe zajedničke svim ljudima, potrebe za ravnotežom između davanja i primanja te između dobitka i gubitka. Tu potrebu poznajemo i pod imenom pravde. No, zašto se ne smirujemo kada se unutarnja pravda zadovolji? Dat ću vam primjer.
Kad su ljudi povrijeđeni, razmišljamo o osveti. To znači da im sada želimo nauditi kako bismo kompenzirali našu bol. Na jedan način to proizlazi iz naše potrebe za ravnotežom – a to bi ovdje bila potreba za pravdom, ali ujedno se aktivirala naša volja za preživljavanjem i uništavanjem. Želimo izbjeći da nas drugi ponovno povrijede i oštete. Stoga, kada uzvraćamo, prijeti nam opasnost da skliznemo u izravnu osvetu. Mogli bismo otići daleko dalje od potrebe za ravnotežom i pravdom i na kraju nanijeti drugima više štete i patnje nego što smo dobili od njih. I sada drugi razmatraju načine za postizanje pravde i osvete, i tako je ciklus pokrenut. Sukobu između nas nema kraja.
Ovdje se osveta događa pod izlikom donošenja pravde. U ime i pod zaštitom pravde, destruktivnost grabi naprijed.
Bert Hellinger, Rasti u ljubavi
