Gledam u nepriznatost drugih konstelatora, oni se javljaju. Kada sistemski konstelator nije priznat od strane drugih – bilo kolega, zajednice ili klijenata – to nije samo profesionalna bol ili emocionalna frustracija. To je duboko duhovno i duševno iskušenje koje može promijeniti smjer njegova rada, oslabiti njegovu vezu s poljem i povrijediti samu srž njegova bića.
1. Sve radimo zbog majke
U korijenu boli zbog nepriznavanja često se nalazi rana odnosa s majkom. Kada konstelator ne osjeti priznanje, dublja poruka koju njegova duša prima glasi: “Moja ljubav za majku nije dovoljna. Moja želja nije dovoljna. Moj dar nije vrijedan. Ja nisam dovoljno dobar da budem viđen.”
To je ista ona rana koja nastaje kada majka nije emocionalno prisutna, nije nas vidjela, nije nas priznala. U tom trenutku, poziv koji konstelator osjeća – često iz čistog mjesta ljubavi i služenja – postaje ranjiv. Osoba se može početi dokazivati, tražiti potvrdu, raditi iz ranjene potrebe umjesto iz tihe snage povezivanja s poljem. Duša se ne osjeća viđenom i tada se povlači, ili pokušava još više – ne iz snage, već iz unutarnje nesigurnosti.
2. Kada se rodi zloba
Ako se ova rana ne prepozna i ne obradi, u konstelatoru se može početi razvijati njegov vlastiti unutarnji dio koji djeluje iz zlobe. To nije nužno zlo u klasičnom smislu, već suptilna iskrivljenost: sudački pogled na druge, tiha potreba da se “dokaže” i tko je “u pravu“, osjećaj nadmoći, skriveni prijezir prema onima koji ga ne priznaju.
Ova zloba, ako ostane nesvjesna, može zamutiti rad konstelatora. Umjesto čistog kanala za polje, on nesvjesno počinje projektirati vlastite rane i sukobe u prostor rada, i onda to više nisu konstelacije. Takav rad tada više nije služenje, već borba za priznanje – a to nije dobro ni za klijente, ni za njega samog.
Zloba ranjenog dijela, ako se ne prepozna i ne transformira, odvodi konstelatora s puta duše i pretvara ga u onoga koji (nesvjesno) želi nadvladati, umjesto služiti.
Rješenje: povratak Duhu i priznanju u sebi
U toj unutarnjoj točki boli, može se pojaviti iscjeljenje kroz jednostavno priznanje drugom konstelatoru, koja god svrha njegovog služenja bila:
I ti si vođen od strane Duha i imaš svoj doprinos.
U toj rečenici postoji sve: priznavanje različitosti, dopuštanje tuđeg puta, vraćanje sebi, izlazak iz natjecanja, iscjeljenje rane. Na taj način svatko ostaje sa svojim uvjerenjima, sa svojim nadanjima, sa svojim posebnim doprinosima čovječanstvu, sa svojim ograničenjima, patnjama i sudbinom. Tada poziv više ne ovisi o vanjskom priznanju, već o unutarnjoj povezanosti sa smjerom koji dolazi iz Duha – tiho, postojano, i u skladu s onim što je veće.
Što je sa osobom koja isključuje?
I ona se na isti način vraća svojim uvjerenjima, sa svojim nadanjima, sa svojim posebnim doprinosima čovječanstvu, sa svojim ograničenjima, patnjama i sudbinom.
