Tema rada bila je: želim otvoriti svoju firmu, ali nikako da krenem. Možda to ipak nije nešto za mene.
Djevojka zapravo želi reći: “želim više”. U radu se pokazalo da ona živi stav: život je borba. To se pokazalo kao uzrok problema, i pokazalo se da borba u ovom radu uključivala:
-
više nas
-
blage uspone u plus i padove do nule, ali ne i u minus
Više nas
Iza naših želja kriju se naše traume. Neke traume dovode do toga da se unutar sebe na neki način podijelimo na više dijelova. U ovom radu to su bili dijelovi: ja, ja koji želim više i ja koji je ostao u onom trenutku kada se trauma dogodila. Do sada se u konstelacijskom radu pokazalo da tih naših dijelova može biti najviše jedanaest.
Rascjepkanost osobe dovela je do borbe između više njenih dijelova koja se i u životu preslikavala kroz druge odnose na način da je osoba vjerovala samo sebi, radila je samo za sebe, u svom domu, u svojoj privatnoj praksi. Prema drugima je bila sumnjičava, borbe je vodila i u prijašnjim firmama za koje je radila te je nerijetko ulazila u svađe i sukobe u privatnim i poslovnim odnosima. No, kada biste gledali u njen život, to naizgled ne biste mogli primijetiti, jer je osoba bila iznimno dobra i poštena te je puno pomagala drugima i drugi su je vidjeli kao uspješnu i odanu. No, ovdje se ne radi o dobrom ili lošem, o obilju ili dugovima, ovdje se radi o STAVU kojeg je osoba živjela: “život je borba”.
Što se zapravo događa s borbom kroz život? Ako imamo rascjepkane dijelove sebe poput: ja, ja koji želim više i ja koji je ostao u onom trenutku kada se trauma dogodila, koji onda dio nas živi svaki dan u borbi? Pa, to smo mi sami, mi koji živimo život svaki dan. Mi koji se ujutro budimo, peremo zube, idemo na posao, idemo spavati. Naš dio koji je zadužen za preživjavanje nakon traume smo mi koji živimo svaki dan. Mi smatramo da je život borba, da je život opasno mjesto, puno vatre koja nas boli i peče. A te borbe živimo najprije unutar sebe između naših iscjepkanih dijelova – borimo se sa samim sobom, sumnjamo u sebe, i živimo iluziju naših snova i iluziju budućnosti da ćemo jednog dana postići ovo ili ono, a ta iluzija iz budućnosti postaje naša sadašnjost, i nju na neki način počinjemo živjeti.
U ovakvim radovima nije nužno gledati uzroke trauma i odgovoriti na pitanje: zašto imam više dijelova sebe. Ovdje radimo s odvojenim dijelovima koji teže ponovnom spajanju i suradnji, kako bi mogli ići putem življenja svojih želja ili snova u našoj svakodnevici, a taj put je u skladu s izvorom iz kojeg smo nastali, tj. našim životnim putem. Tu leži rješenje.
Kao što vidite, suprotno od borbe je suradnja.
Zato kod trauma treba izbjegavati koliko je više moguće ponovno prolaženje kroz traumatski proces na način da se događaj koji je prouzročio traumu izostavlja – u njega ne diramo. Radimo s onim što je nakon traume nastalo, i uključivanjem ili suradnjom istoga. Tada ono što je rascjepkano ponovno se spaja i osoba ide dalje surađujući sa samom sobom.
Kako se živi izmijenjeni stav: život je suradnja?
Polako krećemo koracima ostvarenja naših želja. Misli koje počinju s “moram”, misli da se mora sve “na nož”, sve silom i oštrinom, polagano nestaju. Nakon konstelacijskog rada to se događa spontano, osoba zamjećuje promjene u mislima i djelovanju, tj. promjene u stavu. Svoj rad smatra ne prisilom, već svojim spasenjem u kojem će moći ostvariti svoje snove, napredovati i biti sretna. Na posao se može ići unutar sebe sretan.
Nadalje, osoba na svom putu sreće druge ljude. I više ih ne smatra borcima, već se pita: mogu li s ovom osobom surađivati? Može li mi ova osoba pomoći na putu ostvarenja mojih snova? Ako ne, idem dalje dok mi ne dođe druga osoba i dok pitanje: mogu li s ovom osobom surađivati ne bude “DA”. Tada pravim korak dalje, i širim svoju mrežu suradnika, širim, produbljujem i produljujem svoj put ostvarenja snova.
Blagi usponi u plus i padovi do nule, ali ne i u minus
Dinamika borbe ili energija koja obillježava borbu je ta da se ide blago u dobitak i onda se događa pad koji ide do nule, ali ne i ispod nule (ne ide se u smrt). Ovdje se događa borba bez stvarne štete. Šteta je ta da osoba živi pogrešan stav te iluziju budućnosti kao svoju sadašnjojst. Ovdje se šteta događa na duši.
A kako bi ta dinamika zapravo trebala biti? Dinamika suradnje? Hellinger kaže:
“Da li je Bog zadovoljan s nama? Da li ta sila koja drži sve u svojim rukama, drži li nas ona gore ili dolje? Samo dolje, na zemlji. Povremeno nas podiže odozdo na gore, na neko vrijeme, pa nas onda nježno vrati dolje svima ostalima, ali nježno, ne s padom; vraća nas dolje u posvećenost, dolje gdje je ova sila zadovoljna s nama, sa svim dolje, kao i sa svima prije nas.”
Ivana Oreški, 4.11.2021.
