U radu s djecom unutar sistemskih konstelacija, osobito je važno ne podcijeniti prisutnost oba roditelja. Kad god je to moguće – kada su oba roditelja živa i zdravstveno sposobna – pozivamo ih da zajedno sudjeluju u procesu, bez obzira na njihov partnerski status. Jesu li razvedeni ili ne, pričaju li ili ne – za dijete, roditelji ostaju jedno. U njemu su oni već sjedinjeni, bez obzira na vanjske okolnosti.
Biram otpor prema roditelju, ako oba nisu prisutna, kao priliku za trajno poboljšanje djetetovog zdravlja. Taj otpor nije prepreka – on je poziv. Poziv na dublje usklađivanje s redom ljubavi. U tom trenutku, otpor postaje vodič.
To biram i iz dubokog poštovanja prema činjenici da su roditelji već sjedinjeni u djetetu – u njegovom tijelu, duši, pripadanju i sudbini. U njemu, oni već jesu jedno. U djetetu, otac i majka čine temelj – izvor života, identiteta i unutarnje snage.
Roditelji su prvotni i konačni davatelji te nezamjenjivi elementi. Oni su doslovno vrata kroz koja život teče. Njihovo mjesto nitko ne može zamijeniti.
Djetetu roditelji nisu potrebni da s njim idu na kavu. Potrebni su mu da u njima, u njihovoj prisutnosti i pogledu, prepozna tko je on zaista. Da u njima vidi VLASTITI POČETAK, svoj “Ja jesam” i “Ja mogu”.
Velika dobrobit i za roditelje
Kada je prisutan samo jedan roditelj, može se dogoditi da teret postane jednostran. Na primjer, ako majka sudjeluje u konstelaciji, a pokazatelji vode prema njezinoj obiteljskoj liniji, može osjetiti tihu krivnju pred ocem djeteta. Ako otac prepozna da izvor teškoće dolazi iz majčine strane, može se javiti blago zamjeranje. Te neizgovorene emocije, često neosviještene, udaljuju roditelje — a upravo njihova međusobna povezanost, čak i u tišini i udaljenosti, čini temelj sigurnosti za dijete.
“Za dijete je najvažnije da roditelji jedno drugo poštuju. Kad to nedostaje, dijete gubi tlo pod nogama.” Bert Hellinger
Ne radimo ovdje kako bismo “popravili dijete”, već kako bismo vratili red, povezanost i poštovanje unutar sustava kojem dijete pripada.
Zato nije potrebno popuštati roditelju koji pruža otpor sudjelovanju. Otpor nije prepreka, već pokazatelj unutarnjeg pokreta koji tek traži svoj oblik. Taj otpor može doći u obliku odbijanja dolaska, sumnje u metodu, pa i tihe sabotaže procesa ili doživljaja da nemaju nikakve veze s patnjom djeteta. No to ne znači da roditelj ne mari – često, upravo oni koji najviše znače djetetu pružaju najveći otpor, jer nesvjesno osjećaju dubinu odgovornosti koja im pripada.
U takvim trenucima dolazi do izražaja osobna zrelost i vještina konstelatora. Konstelator koji izdrži unutarnji pritisak, daje roditelju prostor da sam dođe bliže. To nije više otpor, nego duboka aktivna prisutnost – tiha, ali nepokolebljiva.
“Otpor je nemogućnost uzimanja – to je poziv da kao konstelatori budemo još prisutniji.”
ljubavi.
Primjeri otpora roditelja u radu sa djecom:
-
“Ali ja znam što je najbolje za moje dijete.”
Roditelj dolazi s uvjerenjem da zna sve i ne dopušta da polje pokaže nešto drugačije od njegove slike. Iza ovog stava često stoji strah od gubitka kontrole i duboka nesvjesna krivnja. -
“To nema veze sa mnom, to je zbog njegovog/njezinog oca/majke.”
Odbacivanje vlastite odgovornosti i prebacivanje tereta na drugog roditelja. Ovdje dijete nesvjesno postaje posrednik sukoba, čime mu se uskraćuje sloboda vlastitog rasta. -
“Ne želim da on/ona dođe – nije više dio našeg života.”
Roditelj negira drugog roditelja i time nesvjesno prekida djetetovu povezanost s dijelom svog porijekla. Dijete tada ne može u potpunosti stati u vlastitu snagu jer mora “braniti” isključenog roditelja. -
“Mi to ne radimo ovako u našoj obitelji.”
Otpor prema samoj metodi ili njenim pravilima. Ispod često leži lojalnost vlastitoj obiteljskoj dinamici, čak i kada ona više ne služi. -
Pasivni otpor: šutnja, kašnjenje, stalno odgađanje susreta.
Roditelj ne kaže “ne”, ali sve u njegovom ponašanju govori da nije spreman stati pred polje. Ovo može biti poziv na dublje razumijevanje njegove unutarnje borbe i priznanje da proces traži vrijeme. -
“Vi ste tu da pomognete mom djetetu, ne da mene preispitujete.”
Otpor koji razdvaja dijete od sustava. Konstelator ovdje treba nježno, ali čvrsto vratiti roditelju zrcalo: “Dijete ne može biti bolje od vas.” -
“Ja ne vjerujem u to.”
Racionalni otpor, često obrana od dubljeg emocionalnog pokreta. Konstelator može reći: “Vaša vjera nije preduvjet. Dovoljno je da budete prisutni. Polje će učiniti svoje.”
Kad roditelji pružaju otpor u radu sistemskih konstelacija, ja se obično služim humorom kao moćnim alatom za “razbijanje leda” i otvaranje vrata daljnjem procesu.
Primjer jedan:
Roditelj odbija vidjeti svoju ulogu i stalno ponavlja “Ja znam najbolje!” Ja mu pružim ruku i kažem: “Čestitam! A ako smo na telefonu, samo kažem: Čestitam!” – tada se roditelj zbuni i posumnja u vlastitu inteligenciju.
Primjer dva:
Kad roditelj uporno tvrdi kao da dijete “nije njegovo” i kao da ga je “roda donijela”, kažem: “Ma nema problema, roda ga je donijela, nazvat ću ja mamu rodu i tatu rodana da vidim s njima što ćemo dalje”, a tenzija lagano pada.
Primjer tri:
Kad roditelj u otporu počne ozbiljno razmišljati o konstelacijama, ja mu s osmijehom kažem: “Nemojte slučajno ići na radionicu konstelacija – nema vam tamo ništa pametno.”
Akcelerator uspjeha: Snaga prisutnosti oba roditelja
Dolazak oba roditelja na radionicu često djeluje poput akceleratora uspjeha — promjene se događaju brzo, gotovo poput magije. Od rješavanja simptoma koji zaustavljaju rast i razvoj djeteta, do podrške u procesu izlječenja teških bolesti, ADHD-a i drugih izazova, prisutnost oba roditelja ubrzava i produbljuje cijeli proces.
Najvažniji i najljepši rezultat tog zajedničkog dolaska jest stvaranje pravog mira između roditelja. Taj mir postaje temelj snage, sigurnosti i zdravlja ne samo za dijete, nego i za cijelu obitelj.
Jedna majka je, nakon što je dijete u konstelaciji pokazalo snažnu povezanost s ocem, rekla: “Ali on nikad nije bio tu za nas.” U tišini koja je uslijedila, samo pitanje je ostalo: “A tko je onda bio uz tebe dok si birala njega?” Nakon duže šutnje, majka je pogledala prema ocu djeteta i rekla: “Zaboravila sam da si mi nekad bio važan.” U toj jednoj rečenici, dijete je osjetilo olakšanje.
U drugom primjeru, otac je dugo odbijao doći na rad. Govorio je: “To su gluposti, ja nisam za te stvari.” No kada je, iz poštovanja prema djetetovoj patnji, ipak pristao prisustvovati, nije govorio mnogo. Samo je gledao. Kad je vidio sebe u polju, nasuprot djeteta i majke, suze su mu tiho potekle. “Sad vidim… nisam znao koliko sam zapravo potreban.” Bio je to početak pomaka – ne kroz uvjeravanje, nego kroz priznavanje.
Otpor roditelja tada više nije prepreka, već prilika. Konstelator koji to prepoznaje i izdrži bez potrebe za brzim rješenjem, daje prostor za dublji pokret – onaj koji poštuje sustav, roditelja, dijete i duh koji djeluje kroz sve njih.
“Onaj koji daje život – ima i odgovornost. Ne iz krivnje, već iz ljubavi.” – Bert Hellinger
Roditelj tada, možda po prvi put, osjeti da ga se vidi – ne kao problem, ne kao smetnju, nego kao ključ. A kad roditelj zauzme svoje pravo mjesto, dijete napokon može biti samo dijete.
